Putopisi

2018.

JUŽNI RODOPI – PLANINE ORVILOS, VRONTOUS I MENIKIO

Planinarenje u Grčkoj uglavnom izaziva asocijacije na nekoliko gora koje su česta destinacija planinara. Mnogima su dobro poznati atraktivni usponi i zadivljujući vidici sa Olimpa, Meteora, Atosa i Pinda.

Na teritoriji Grčke postoji desetak visokih planina koje bi, da nisu u senci mitološko-gnostičke dopadljivosti navedenih visova, bile svakako posećenije za naše ljubitelje prirode. Mnogi vrletni krajevi su skrajnuti od gojzerica planinara zahvaljujući bajkovitim pričama koje su vezane za dvorove helenskih bogova ili staze hrišćanskih podvižnika na popularnim planinama Helade.

Grupa planinara iz Kragujevca, članova PD „Žeželj“, posetila je planine na severoistoku Grčke i upoznala prirodne i istorijske znamenitostima regiona Sera.

Ser je grad na istoku grčkog regiona pod nazivom Središnja Makedonija. Udaljen je od Soluna oko 70km, a po poslednjem popisu ima oko sedamdesetpet hiljada stanovnika. Centralnim ulicama dominiraju moderne zgrade i zeleni trgovi koji kao da skrivaju bogato istorijsko nasleđe ovog tla. U doba starog Rima postojalo je na mestu Sera malo helensko naselje. Antičko trgovište je nastalo neposredno pod stenovitim brdom koje je kao odlična fortifikacija još od davnina imalo odbrambenu ulogu. Danas je vis nad gradom šumovito izletište, sa pogledom koji lepotom parira vidicama sa čuvenog brda nad Atinom. Upravo je park sa ostacima srednjevekovnog utvrđenja poznat kao Mali Akropolj.

Poseta ostataka glavne kule Malog Akropolja zanimljiva je posebno za posetioce iz Srbije. Obilaskom kule se na severnom zidu može primetiti grb Nemanjića, formiran od jarko crvene opeke. Uz amblem se primećuju inicijali i godina kada je kula obnovljena od strane najvećeg srpskog vladara.  

Grad je došao pod vlast Nemanjića 1336. godine i u njemu je Dušan proglasio Srpsko-grčko Carstvo, mada je nešto kasnije krunisan u svojoj prestonici Skoplju. Ser je u to vreme postao po značaju drugi grad carstva, a to potvrđuje činjenica da je u njemu proglašena dopuna zakonika iz 1345. godine, kao i podatak da je nakon Dušanove smrti unutar njegovih zidina živela careva udovica Jelena. Pod vlast Osmanlija Ser potpada 1359. godine. Mnogobrojni manastiri su tokom narednih decenija opustošeni i ugašeni. U obližnjem selu Ježevo sultanija Mara Branković je provela poslednje godine života. Sahranjena je u obližnjem manastiru Kosinica (Sersko polje) 1487. godine.

U Seru se nalazi muzej Karakačana. Planinari su posetili etnološku postavku koja verno prikazuje kulturu, običaje i način života ovog nestalog nomadskog naroda. Karakačani su autohtoni stanovnici poluostrva, koji su vekovima tumarali balkaskim gorama i bili gospodari travnatih prostranstava. Živeli su u krajevima kojima danas uglavnom šetaju samo planinari.

Antička prošlost najbolje je prikazana u arheološkom muzeju grada. Muzej se nalazi u samom centru mesta, u velikoj orjentalnoj zgradi očigledno nastaloj u periodu Otomanske vlasti. Nakon povratka sam saznao da je kamena građevina u devetnestom veku bila centralni varoški bazar.

Najveću prirodnu znamenitost Serske regije predstavlja jezero Kerkini. Udaljeno je od grada oko dvadesetak kilometara. Nekada je postojala velika močvara koja je prerasla u jezero tek sa izgradnjom akumulacione brane. Jezero je rezervat prirode i najpoznatije je po raznovrsnosti ornitofaune. U okolini jezera Kerkini živi čak 227 vrsta ptica, od čega su 76 retke, a čak 30 zaštićene vrste. Veliki broj njih su selice i mnoge vrste su stanovnioci jezera samo u određenom periodu godine. Za turiste su najzanimljiviji pelikani i beli flamingosi. Osećaj da ste na Afričkom kontinentu, a ne u Evropi, dodatno pojačavaju plavičasti obrisi planine Belasice i krdo živahnih bivola na obali.

Nakon svih navedenih poseta nije bilo teško na trenutak zaboraviti šta je glavni cilj naših putovanja. Visovi nad gradom su nas podsetili. Planine vidljive iz Serskog polja magnetski privlače svojim izgledom i visinom. Vrhovi na koje smo izašli u naredna dva dana su nas uverili da okolina Sera krije odlične terene za mnoge aktivnosti u prirodi.

Najvišu goru ovog kraja predstavlja venac vrhova koji je gotovo stotinu kilometara udaljen od Sera ka severu. Orvilos je planina čiji greben omeđuje Grčku i Bugarsku. Severni sused je zove Slavjanka, a glavni vrh nosi ime bugarskog revolucionara – Gocev vrv. Od Sera do malog mesta Katafiton, postoji uzak asfaltni put kojim se kroz brda dolazi u podnožje planine. Putovanje iz Sera do sela Katafiton je zbog velikog broja serpentina avantura sama po sebi. Start pešačenja je na visini od oko 900m. Lokacija je laka za orjentaciju zbog obližnje visoke jezerske brane.

Posmatrajući sa startnog mesta planinu Orvilos u prvom planu se uočava vrh Miro (1.888m) i travnati greben koji se u pravcu severoistoka uspinje do najviše tačke – kote 2.212m. Lako računajući visinsku razliku između polazne pozicije i vrha zaključujemo da će nam biti potrebno najmanje četri sata za uspon. Najviši vrh Orvilosa je vidljiv, ali ovoga jutra samo na momente, budući da ga zaklanjaju beli oblaci.

Početak staze karkteriše nešto blaži uspon i prolazak kroz šumu niskog rastinja. Nakon jednog sata pešačenja sledi gotovo vrletan deo uspona kroz šumu crnog bora. Zbog strmog terena improvizujemo kroz borovinu menjajući pravce ulevo i udesno na svakih stotinak metara. Markacija i putokaza u ovom delu planine nije bilo i oslanjali smo se na planinarsku intuiciju i poziciju označenu GPS uređajem. Na oko 1.400m nadmorske visine izlazimo na travnatu zaravan od koje postoji jasno uočljiva graničarska staza. Koristimo ovu stazu sve do vrha planine, jer je trasirana sa blagim usponom i uspešno zaobilazi vrhove na grebenu. Na ovoj deonici više nema drveća ni žbunja. Vidik se prostire daleko ka dolini u kojoj je smešteno jezero i selo. Katafiton sada izgleda prilično daleko. Vrh planine je u gustim oblacima i uskoro ulazimo u maglu. Nakon četri sata konstantnog uspona naglo se kolona planinara oslobađa magle. Pred završnim usponom posmatramo oblake koji se kao mirno more prostiru ispod nas. Za četri ipo sata izlazimo na vrh Orvilosa – Gocev vrv. Vidik je odličan ka mnogim planinama. Na severu planina Pirin izgleda kao ostrvo koje izvire iz oblakla. Slikamo se i uživamo u prijatnom jesenjem suncu.

Prelepo novembarsko popodne pruža nam mogućnost da osmatramo mnoge susedne planine Rodopa i divimo se kretanju belih oblaka pod nama. Nakon odmora se upućujemo ka drugom vrhu koji je oko trista metara istočno od najviše kote. Sa južne strane planine magla je nestala i jasno vidimo dolinu iz koje smo pošli na uspon. Sledi tročasovni silazak do veštačke vodene akumulacije i našeg vozila. Stižemo u prvim minutima noći. Gps uređaj pokazuje da smo za osam ipo sati planinarenja prešli oko 15 kilometara, i savladali visinski uspon i silazak od oko 1.350m. U veselom razgovoru protiče vožnja kroz brdovite i gotovo puste predele do Sera.

Vrontous je planina koja je od Sera udaljena dvadesetak kilometara. Poznata je po skijalištu i velikom prostranstvu bukove šume – Lailjas, staništu mnogih zaštićenih vrsta. Planinarsko-skijaški dom „Lailjas“ podignut je na nadmorskoj visini od 1.510m. Ima kapacitet oko 60 ležajeva i otvoren je tokom čitave godine. Cena noćenja van skijaške sezone iznosi 15 evra, a ljubazni domar spreman je da usluži, ponudi ukusnu hranu i podeli neophodne informacije svakome ko dođe na ovu planinu.

Za razliku šumovite, severne strane planine južni obronci su izrazito strmi i goli. Od doma do vrha planine Vrontous postoje dve staze koje se razlikuju po težini. Lakšom trasom se od doma polazi sa severne strane objekta (crvena kvadratna markacija); dok se težom stazom od doma upućuje ka jugu, preko stena i sipara (crvena kružna markacija). Uspon sa severa je karakterističan po prolasku kroz bukovu šumu. Traje oko sedamdeset minuta i nema eksponiranih deonica. Za uspon iz pravca juga neophodna je veća pozornost, pa traje dvadesetak minuta duže. Najviša kota planine Vrontous se zove Ali-Baba i visine je 1.849m.

Planinari iz Kragujevca su izašli na vrh severnim pravcem zbog pojave jutarnjeg mraza i leda koji bi južni pravac preko glatkih stena pretvorio u rizičnu avanturu. Svitanje je dočekano na vrhu studenog Vrontousa. Ponovo su oblaci bili ispod planinara. Obližnji visovi su bili jarkih boja na jutarnjim zracima. Poslednjih deset minuta uspona treba angažovati sve ekstremitete, jer se prelazi preko velikih blokova glatkih vulkanskih stena. Sve nas ovde pomalo podseća na vrh Ostrovice.

Tri dana u planinama severne Grčke brzo su protekla. Otkrivanje jednog pomalo skrajnutog dela Balkana je za kragujevčane bilo uspešno. Pozitivni utisci koje prenosim mogu inicirati novu posetu regionu Sera; novi obilazak predela srednje Makedonije kojem je priroda i istorija dala izuzetne odlike. Na Rodopima svakom radoznalom planinaru sigurno neće biti dosadno.

novembar 2018.g. Nemanja Rebić

TENERIFE –RAJSKO OSTRVO STVORENO ZA PLANINARE

Grupa Kragujevačkih planinara, članova planinarskih društava „Žeželj“ i „Gora“ putovala je sredinom meseca februara na ostrvo Tenerife. Plan je bio da se u toku osmodnevnog boravka poseti što više znamenitosti i upozna priroda ovog jedinstvenog kraja planete.

Kada se pomene bilo koje daleko putovanje među prvim pitanjima je svakako cena aranžmana. Dobar deo ukupnih rashoda odnosi se na avionsku kartu. Njena cena se za Tenerife kreće u rasponu od 200 do 500 evra, što u najvećoj meri zavisi od toga koliko unapred se željeni let bukira. Najpogodnije je kupiti kartu bar šest meseci unapred. Na ovaj način naša ekipa je platila povratnu kartu na relaciji Beograd – Rim – aerodrom Tenerife-Sever oko 230 evra po osobi. Takođe, smeštaj na ostrvu je rezervisan pet meseci unapred i za devet noćenja u konfornim apartmanima izdvojeno je oko 130 evra po osobi.

Ako bi u troškove uračunali i noćenje u Rimu, putno zdravstvrno osiguranje, te rentiranje automobila (koje je na kraju iznosilo sa troškovima potrošnje goriva 90 evra po osobi) dolazimo do konačne cifre od oko 500 evra po učesniku.

Dakle, ne računajući hranu, restorane i suvenire fiksni troškovi akcije na Tenerifima i nisu tako veliki izdatak koliko se obično misli. Napomenuo bih da su sva roba i usluge na Kanarima oslobođeni poreza, budući da Madrid pokušava da ovim merama suzbije eventualnu pojavu separatizma na svojoj teritoriji, koja je poprilično udaljena od matice. Povlašćeni ekonomski položaj Kanarska ostrva imaju još od kraja osamnestog veka, a danas je taj status zadržan i kroz akta Evropske unije.

Nekoliko vulkana, koji se bukvalno uzdižu iz okeana, obrazuje desetak ostrva Kanarskog arhipelaga. Ona su nanizana u pravcu zapad-istok, na svega 4 stepena severno od žarkog, ekvatorijalnog pojasa. Sedam većih ostrva ima stalno naseljena mesta, dok na ostalima nema stanovnika.

Tenerife su najveće ostrvo u Kanarskom arhipelagu. Subtropska klima obezbeđuje toplo vreme tokom čitave godine. Varijacije ovakve klime su ipak zastupljene na pojedinim lokacijama. Na Tenerifima klimu određuje i markantna vulkanska kupa Teide. Severno od vulkana je znatno zelenije i bujnije od delova ostrva koji se prostiru na jugu. Severni delovi ostrva u toku zimskih meseci prime znatno više padavina i stoga u ovom delu ostrva rastu papaja, citrusi, banane, i guste šume rododendrona; dok su na jugu zasupljene samo kaktusolike mlečike i agave.

Tenerife se zapravo geografski nalaze u sredini arhipelaga. Uz ostrvo Gran Kanariju, Tenerife su glavno administrativno središte ove Španske provincije. Najveći grad – Santa Kruz se nalazi na jugoistoku ostrva i istovremeno je administrativni centar koji poseduje transkontinentalnu luku i predstavlja jednu od najvećih tranzitnih stanica u pomorskom saobraćaju između Evrope, Afrike i Latinske Amerike.

Vrh vulkana Teide – Pico de Teide uočljiv je sa gotovo svakog mesta na ostrvu. Visine je 3.717m i predstavlja najvišu kotu Kraljevine Španije. Vulkan je treći po visini u svetu, ako bi se kao njegovo podnožje uzelo dno Atlanskog okeana. Može se reći da je prilično aktivan, iako već preko dvesta godina miruje. Poslednja erupcija je bila 1798. godine, a pre nje zabeleženo je izlivanje lave iz bočnog kratera 1706. godine. Tada je potpuno uništen lučki grad Garačiko.

Tenerife nisu izrazito prostrano parče tla. Ostrvo je površine oko 2.060 km². Oblika je pravouglog trougla, čija je „hipotenuza“, odnosno severna obala dužine oko 90 km. Saobraćajna infrastruktura je veoma dobra. U južnom i istočnom delu postoje i putni pravci sa više traka, dok u zapadnom delu i u centralnoj planinskoj oblasti postoji više magistralnih putnih saobraćajnica, koji se besprekorno održavaju. Najveći problem u obilasku ostrva predstavljaju serpentinski, uski drumovi koji vode preko obronaka Velikog kratera ili samih planina: Montanja Blanka, Teida, Teno i Anaga. Iako su kolovozi bez rupa i drugih oštećenja, mimoilaženja i preticanja su nekada gotovo nemoguća misija.

Ostrvo je turistički tokom cele godine veoma posećeno, pretežno gostima iz Evropskih zemalja. Poznato je da na njegovom jugu postoje plaže na kojima se može kupati tokom čitave godine. Mada zimski period nije vrhunac turističke sezone na Kanarima, u toku čitavog februara se organizuju lokalni karnevali i propratne manifestacije, koje privlače veliki broj turista. Centralni karnevalski festival u Santa Kruzu zapravo predstavlja nakon karnevala u Riju najveću manifestaciju tog tipa na svetu. Stanovnici Tenerifa se trude da u organizaciji svojih karnevala nipošto ne zaostanu za fanaticima sa Kopakabane.

Po dolasku na Tenerife, već u prvom susretu sa pejzažima duž auto-puta, zapažamo sasvim drugačiji biljni svet od flore na koju smo navikli u Evropi. Najuočljivije su brojne plantaže banana i biljne zajednice zimzelenog žbunastog rastinja. U mestu Icod de los Vinos postoji botanička bašta u čijem se centralnom prostoru nalazi najstarije drvo na ostrvu – Zmajevo drvo (vrsta Dracaena Draco – fam. Agavaceae). Starost ovog stabla se procenjuje na preko 1.000 godina. Mnoge vrste palmi i koloritnog rastinja daju takođe krajoliku nestvaran izgled.

Kao zaštitni znak ostrva (pored tropskih biljaka, neizbežnih kanarinaca i raznovrsnih plaža) treba svakako navesti atraktivne vidikovce i nestvarne kanjone, zbog kojih planinari u sve većem broju dolaze na Tenerife. Kragujevačani su se opredelili za ovu destinaciju upravo zbog uređenih pešačkih puteva. U nastavku sledi opis staza koje su tokom boravka prepešačene, a koje ne treba propustiti ukoliko se nekada uputite na Tenerife.

Prva pešačka tura organizovana je u svrhu aklimatizacije za veće nadmorske visine. Odlučili smo se da na uspon krenemo iz gradića koji je smešten na najvišoj nadmorskoj visini na Tenerifima –Vilaflor -1.440 m. Staza od Vilaflora do vrha Guahara trasirana je pod oznakom TF 72. U prvom delu staze prolazimo kroz šumu borova i kedra. Bor u ovom predelu raste direktno iz crnog vulkanskog stenja. Kao pionirska vrsta svojim opalim četinama stvara prve naznake zemljišta te za njim počinju da rastu kedrovi i raznovrsno žbulje kožastih listova.

Nakon dva sata pešačenja dolazimo do lokaliteta koji je poznat pod nazivom „Mesečev pejzaž“. Reč je o vidikovcu sa koga se pruža pogled na geološke formacije, peščane kule koje podsećaju na našu Đavolju varoš. Trasa nas zatim vodi kroz nešto ređu šumu, da bi na oko 2.000 metara visine prostor oko nas postao nalik pustinji.

Uspinjemo se postepeno preko krupnijeg vulkanskog kamenja i nakon pet i po sati stižemo na kotu 2.717 metara. Sam vrh predstavlja jedan lep vidikovac – široki, kameniti plato sa koga se pruža pogled na dobar deo Velikog kratera. Vidikom dominira glavna vulkanska kupa Teide, njeno crno i žuto stenje prošarano snegom. Na samom vrhu Guahara nalaze se i ostaci najstarije planinske opservatorije na Tenerifama, izgrađene od strane jednog entuzijaste škontlanđanina još u 19. veku. Zidove opservatorije koristimo kao odlično sklonište od vetra. U velikom krateru uočavamo i lokalitet koji je i naša krajnja tačka celodnevnog pešačenja– hotel Paradores Canadas del Teide, na oko 2.100 metara nadmorske visine).

U Veliki krater silazimo strmom stenovitom stazom. Dok oprezno koračamo preko velikog stenja posmatramo kupu Teide. Za silazak od Guahare do hotela bilo nam je potrebno oko 90 minuta.

Ukupno smo prvoga dana prešli oko 20 km. Potrebno vreme za trasu je 7 sati. Pri usponu je savladana visina od oko 1.300 metara, dok je silazak iznosio oko 650 metara.

Za uspon na najvišu tačku vulkana Teida i istovremeno najvišu kotu kraljevine Španije neophodno je na vreme obezbediti dozvolu Nacionalnog parka Teide. Mi smo je obezbedili blagovremeno, četiri meseca pre našeg dolaska na Tenerife. Sama procedura je poslednjih godina dosta pojednostavljena. Besplatna je i obavlja se preko internet stranice Nacionalnog parka.

Vlasti Tenerifa su, u cilju zaštite najvišeg kratera, ograničile dnevni broj izlazaka na vrh na oko 600 osoba. Prvi dozvoljeni termin za izlazak na vrh je od 9 do 11 časova, a kasnije u toku dana postoje još tri termina – od 11 do 13, od 13 do 15 i od 15 do 17 časova. Dakle, dozvola za izlazak na Teidu nije vezana samo za određeni datum, već i za tačno određen termin u toku dana.

Naš uspon na Teidu započeo je na parkingu i autobuskom stajalištu Entrada Montana Blanca, na visini od oko 2.350 metara. Pošli smo nekoliko minuta nakon 4 sata. Nebo je bilo vedro, sa mnogo zvezda. Vetra nije bilo. Pohod uz vulkansku kupu je od samog starta intenzivan i može se reći da konstantan nagib ne prestaje do planinskog skloništa Altavista, na 3.260 metara nadmorske visine. Za uspon od parkinga do Altaviste potrebno je oko 4 sata. Na visini od oko 3.000m počelo je da sviće. Neopisiva lepota početka novog dana zatekla nas je na snežnoj padini sa pogledom na Veliki krater pod nama.

Glavna prostorija skloništa uvek je otvorena za planinare i predstavlja odličnu priliku za odmor pred završni uspon. Na zidu skloništa postoji informativni digitalni panel koji obaveštava o trenutnoj temperaturi, vlažnosti vazduha i brzini vetra. Takođe nam potvrđuje informaciju da nas očekuju gotovo idealni vremenski uslovi. Tokom uspona do Altaviste temperatura je bila oko -3, a najviša očekivana za taj dan na vrhu je bila +4 stepena. Vetar je bio slab, a oblaci i magla nisu prognozirani.

Nakon polučasovne pauze u skloništu nastavljamo uspon nešto blažim terenom. Ovde je vazduh razređeniji, te hodamo znatno sporije nego što smo do tada činili. Za oko 90 minuta, prolazeći kroz snežni i stenoviti krajolik, izlazimo do platoa na kojem se nalazi gornja stanica gondole. Plato, koji se nalazi na visini 3.556 metara, pun je turista jer uspinjača počinje sa radom u 9 sati, a mi do nje dolazimo oko 9:30. Sa prvim izlaskom gondole do ovog platoa izlaze i čuvari Nacionalnog parka, koji ne dozvoljavaju turistima da napuste plato i eventualno se upute ka vrhu Teide. Naime, postoje tri uslova za prolazak kroz kapiju koja vodi ka najvišoj tački Španije. Prvi uslov je dozvola od strane Nacionalnog parka, odnosno rezervisanje termina. Drugi je kompletna planinarska oprema, koja uključuje štapove, zimske cipele i dereze. Treći uslov je dokaz da je lice koje želi da izađe na vrh planinar – posedovanje kartice ili drugog dokumenta matičnog planinarskog Saveza. Tek nakon ovih provera dozvoljen je izlazak na vrh – kotu 3.717 metara. Vreme potrebno za izlazak na vrh sa platoa je oko 40 minuta.

Najviša kota Španije je zapravo obod jednog kratera prečnika oko 200m. Vrh nije obeležen stubom, krstom ili piramidom. Današnji izgled Pico de Teide formiran je u toku poslednje erupcije 1798. godine. Tada je velika količina lave otekla zapadnom stranom vulkana. Sumporna isparenja su intenzivna i mogu kod pojedinaca izazvati mučninu i nesvesticu. Već na oko 3.500m staza prolazi pored stena neugodnog mirisa koje se dime kao da su odžaci. Treba biti oprezan sa odabirom mesta za spuštanje ranca ili izborom mesta za sedenje, jer je pojedino kamenje na tlu veoma toplo.

Vidikom na vrhu dominiraju Veliki krater i okean. Susedna ostrva Gran Kanarija i Gomera su jasno uočljiva, kao i mnoga turistička mesta na samoj obali Tenerifa.

Nakon silaska sa vrha neophodno je ponovo se javiti čuvarima, koji uredno evidentiraju svaki silazak. Napomenuo bih da se celokupna navedena procedura može izbeći. Sva lica koja pre 9 sati prođu kroz kapiju neće biti evidentirana, iz jednostavnog razloga što čuvari dolaze na plato tek sa prvom vožnjom gondole. Isti slučaj je i ukoliko se na vrh izlazi posle 17 časova. Treba naglasiti i da čuvari imaju diskreciono pravo da u slučaju nepovoljnih vremenskih uslova ne propuste osobu na vrh, čak ni ukoliko ispunjava sve napred navedene uslove.

Ovakva procedura za izlazak na vrh je neophodna zbog veoma velikog broja posetilaca. Gondola izlazi na plato svakih desetak minuta, a svaka kabina prima oko 30 ljudi, što znači da tokom dva sata, koliko je maksimalno dozvoljeno biti na platou, gotovo 400 ljudi bude preveženo. Povratna karta košta 27 evra, a kako ne bi došlo do zagušenja platoa povratak se mora obaviti u roku od dva sata od vožnje gondolom.

Pored navedene trase uspona postoji još nekoliko uređenih pravaca. Svaka markirana trasa vodi ka kapiji gornje stanice gondole, koja je dakle nezaobilazni punkt za sve planinare. Do vrha Teide postoje i alternativne staze, ali one nisu trasirane. Te staze su pod video nadzorom, a kretanje njima je strogo zabranjeno. Nije redak ni slučaj da po silasku sa vrha čuvari pretresaju rančeve planinara, jer sumnjaju da ste sa vrha poneli i neki kamenčić kao suvenir. Propisane kazne su veoma visoke.

Nakon izlaska na Teidu odlučeno je da sledećeg dana malo promenimo ambijent u kome planinarimo. Kamenite i snežne pejzaže zamenili smo šumama rododendrona na planini Anaga. Pešačku turu započinjemo na krajnjem istoku ostrva, malom selu Čamorga, u kome se i završava asfaltni put preko ove „kišne planine“.

Selo se nalazi u jednoj kotlini, okruženoj stenama i niskim rastinjem. Koristimo trasu koja grebenom silazi do svetionika Anaga i zaliva Bermeho, a čija je oznaka TF 6.1 . Dužina ove staze je oko 3,5 km. Tokom pešačenja uživamo u pogledima ka okeanu i stenovitim obalama o koje udaraju visoki talasi. Selo Berneho nema prilaznih puteva, već samo uske staze. Zapravo ga čini tek nekoliko kućica, koje su grupisane uz samu obalu. Zatičemo u selu nekoliko mladih kampera iz zapadne Evrope i jednog starca koji je kako se čini jedini stanovnik sela. Starac je u ovom besputnom delu ostrva ipak našao sebi posao – prodaje limenke piva turistima. Nakon odmora na obali okeana, uz gašenja žeđi hladnim penušavim napitkom upućujemo se natrag ka selu Čamorga, prolazeći kroz vijugavu klisuru. Pešačka trasa dužine 8,5 km prelazi se sa pauzama za oko 4 sata.

Na zapadu ostrva, u oblasti gde se planina Teno spušta ka okeanu strmim vertikalnim stenama poznatim pod nazivom Gigantes, nalazi se selo Maska (650 m nadmorske visine), koje je i ulaz u istoimeni kanjon. U toku cele godine kanjon privlači veliki broj turista, tako da se u ovom selu koje se nalazi „na kraju sveta“ svi stanovnici bave turizmom i transportom. Prolazak kroz kanjon Maske, dugačak 5,6 km, traje oko tri sata. Kanjon se završava na obali okeana, na stenovitoj plaži koja je sa svih strana okružena vertikalnim vulkanskim stenama. Tokom prolaska kroz kanjon nailazi se na nekoliko uskih prolaza koji predstavljaju i najatraktivnije delove staze. Veliki broj posetilaca nisu planinari, tako da treba biti strpljiv i sačekati svoj red za prolazak.

Većina posetilaca odlučuje se da nakon silaska niz Masku do obale okeana sedne u brodić i odveze se do plaža najbližeg mesta Los Gigantes. Retko se neko od posetilaca odlučuje za povratak uz kanjon. Stoga ne čudi što smo povratak kroz Masku do istoimenog sela izveli za kraće vreme, iako je cela trasa tada bila u usponu.

Na obodu turističkog mesta Adehe, uz same novoizgrađene apartmanske blokove, nalazi se ulaz u kanjon Infierno. Do maja 2016. godine mnogi posetioci su posećivali ovaj kanjon besplatno i bez bilo kakvih najava čuvarima. Blizina poznatog turističkog mesta dovela je do pojave velikog broja posetilaca, te su vlasti gradića odlučile da postave kapiju i naplaćuju ulaz. Cena za ulazak u kanjon Infierno je 8,5 evra, a od ove cene se 4 evra odnosi na iznajmljivanje zaštitne kacige, koja je obavezna.

Ljubazni radnik na ulazu nam je objasnio da je zbog očuvanja prirode u kanjonu i zbog bezbednosti ograničen broj posetilaca na „svega“ 5 hiljada u toku jednog dana. Za navedene činjenice nismo znali dok se nismo pojavili na ulazu, pa kako smo već bili tu, rešili smo da ne propustimo priliku da ga posetimo. Utisci o ovoj stazi nisu toliko impresivni, naročito ako Infierno uporedimo sa Maskom. Dužina trase u jednom pravcu je 6,3 km, a sam kanjon se završava u jednom tesnacu gde je posetilac u prilici da vidi jedan kaskadni slap. Zadržavanje u kanjonu ograničeno je na tri i po sata, kako ne bi došlo do zagušenja na stazi.

Za kraj obilaska Tenerifa usledila je planina Teno. Nalazi se na severozapadu ostrva i karakteristična je po nizu stenovitih vrhova koji zajedno predstavljaju greben dužine od oko petnest kilometara. Prvo uzvišenje nalazi se iznad mesta Santjago de Teide i predstavlja najviši vrh cele planine – 1.390 metara. Kamenita planina izdiže se nad kanjonom Maske te možemo reći da čuveni kanjon pripada obroncima planine Teno.

Uspon na najviši vrh je karakterističan po stazi koja prolazi kroz gustu šumu rododendrona i borova. Grebenom u pravcu severozapada planina se postepeno spušta do prevoja Mirador Baracan, da bi se zatim ponovo uzdigla do vrha Baracan. Severniji deo planine poznat je pod nazivom Teno Alto i tu već dominiraju pašnjaci i stare kamene ograde. Nekada je ovaj kraj bio poznat po stočarima, te i danas po visoravni zatičemo ostatke autentičnih kamenih kuća. Sada su ovi objekti ostavljeni da propadaju. Stopljeni u travnato zelenilo predstavljaju dodatni ukras ove planine. Selo Teno se tokom poslednjih decenija transformisalo i okrenulo turizmu. Danas u njemu postoji par restorana sa osunčanim terasama koje pružaju pogled na zelene pašnjake i modri okean.

Kroz ovu planinu trasirano je nekoliko staza koje su različitih dužina i zahtevnosti. Od sela Teno vode dve atraktivnije i zahtevnije staze do podnožja planine. Prva staza se pruža u pravcu severa, ima oznaku TF 58 i vodi do grada Buenavista kroz strmu klisuru Barranco de la Torre. Druga staza iz sela Teno vodi ka severozapadu, ima oznaku TF 51 i silazi do vetroparka na samoj obali, kraj naselja Teno Bajo.

Tenerife na posetioca ostavljaju utisak sredine svetlosnim godinama udaljene od problema svakodnevice. Mentalit stanovnika je jednako udaljen od brzog, gradskog života koliko i samo ostrvo od kontinentalnog dela svoje države. Taj utisak dodatno pojačava karnevalska atmosfera koja na ulicama ostrvskih gradova iz večeri u veče ne prestaje. Pozitivna energija privikla nas je da izađemo poslednje noći na ulicu i pridružimo se masi srećnih, kostimiranih ljudi. Mamac koji je bačen prihvatili smo sa zadovoljstvom. Umorna i od sunca i vetra ispijena lica zamenili smo pozitivnom energijom koju nam je donela veselost bučnog karnevala. Ako želite da pobegnete od brze i stresne današnjice, Kanarska ostrva su praviizbor za Vas.

februar 2018. g. Nemanja Rebić 

2017.

USPON NA PLANINU KRN – JUŽNI BEDEM JULIJSKIH ALPA

Godine značajnih jubileja često su povod za posetu planinskim krajevima koji su planinarima iz Srbije gotovo nepoznati. Stogodišnjica konca Velikog rata inspirisala je članove P.D. „Žeželj“ da sredinom jula organizuju put u Sloveniju; u cilju uspona grebenima bojnih frontova, vezanim za burne događaje od pre jednog veka. 

Krn je jedna od desetak planina u masivu Julijskih Alpa. Prostire se jugozapadno u odnosu na Triglav  i južno od doline Trente. Svojom lepotom ovaj travnati vis ne zaostaje za mnogim višim, krševitim gorama u svojoj okolini. Najviša kota (2.244 metara) se strmo uzdiže nad dolinom reke Soče i predstavlja izuzetan vidikovac. Uspon na Krn ne zahteva veliku fizičku spremnost, niti veće planinarsko iskustvo. Ova  planina je idealna za posetu rekreativaca i odista divna uvertira za eventualne uspone na više i zahtavnije vrhove slovenačkih Alpa.

Prilaz planini može se izvesti iz više pravaca. Kragujevački planinari odlučili su se da Krn posete prišavši joj upravo iz doline tirkizno-plave reke Soče. Prelazak betonskog mosta kod sela Kamno predstavlja početak uspinjanja vijugavim asfaltnim putem ka selu Vrsno i pašnjacima podno belih krševa planine. Vozila se poprilično „napinju“ u nekoliko strmih krivina i nakon gotovo polučasovne vožnje stižemo na travnati plato Kuhinja, na nadmorskoj visini od oko 1.000 metara. Na kraju asfaltiranog dela puta nalazi se proširenje od koga je potrebno samo desetak minuta pešačenja do planinske kuće „Koča na Kuhinji“, na 1.012 metara visine. Ovaj objekat je vrlo prijatan i domaćini su srdačni. Tokom letnjeg perioda neprekidno je otvoren, dok je van sezone neophodna najava. „Koča“ može smestiti na prenoćište oko 20 gostiju.

Veče donosi prijatnu svežinu. Nakon kišovite noći, u ranim satima polazimo na uspon ka najvišoj koti Krna. Jutro je rasteralo kišne oblake i najavilo sunčan i topao dan. Prvi deo staze karakterišu široki pašnjaci sa bujnom travom. Prošavši kroz nekoliko kapija i bogaza koje odvajaju široke katunske posede, dolazimo do strmijeg, grebenskog dela, koji nas blagim serpentinama dovodi do planinarskog skloništa na oko 2.200 metara. U pitanju je moderan i veoma funkionalan objekat, sa prelepom terasom – platoom sa klupama. Pogled je zadivljujuć. Naročito ovoga puta, budući da je prethodnog dana i u toku noći bilo dosta padavina koje su očistile vazduh od lebdećih čestica prašine. Čist prepodnevni planinski vazduh nam omogućava da sa ove terase posmatramo kao na dlanu deo doline Soče, planinska sela iznad same reke, mala katunska naselja u moru zelenila, a na horizontu preko nekoliko brda, čak i obrise Piranskog zaliva i Jadransko more. Planinsko sklonište u letnjem periodu ima stalnog domara, tako da smo vrlo brzo usluženi domaćom kafom i čajem od lokalnih planinskih trava.

Na nadmorskoj visini od 2.200 metara sunčeva toplota nam prija. Nevoljno se odlučujemo za nastavak uspona. Elan da nastavimo nam pruža saznanje da do najvišeg vrha Krna imamo svega desetak minuta.

Preko kamenitog dela planine izlazimo na  vršnu kupu karakterističnu po gomili razbacanog kamenja. Kao bitna fortifikacijska tačka vrh je zarubljen od intenzivnog granatiranja. Razbacano stanje nas jasno podseća na događaje iz Velikog rata. Ka istoku, u pravcu vrhova Batognice pružala se linija fronta između Austro-ugarske i Italijanske vojske.

Vrh Krna je odličan vidikovac. Uz Piranski zaliv se naziru primorska mesta u Italiji; severno od njih brda postepeno zamenjuju planine – vrhovi Kanina i Mangart; a ka zapadu uočavamo belu stenu Jaloveca i ostalih vrhova Alpa. Najdominantniji vrh je svakako Triglav, koji se sa ovog mesta nadvisio nad smaragdnim Krnskim jezerom, koje je od nas udaljeno oko sedam kilometara.

Odmor uz nestvaran pogled od 360 stepeni protiče brzo. Spustamo se travnatom strminom ka prevoju koji odvaja vrh Krna od Batognice. Na prevoju se susrećemo po prvi put sa jasnim ostacima vojnih objekata iz Prvog svetskog rata. Hodamo strmim stepenicama urezanim u stene i izlazimo na omanju ravan na kojoj pored metalne ploče sa osnovnim informacijama o frontu na Batognici zatičemo i ostatak nosača topa iz rata – autentični spomenik na rovovsku bitku koja je trajala pune dve godine. Batognica je očigledno bila teško osvojiva tvrđava. Sa 2.164 metra nadmorske visine ona iz doline izgleda kao neprelazni bedem, koji jedino lako osvajaju oblaci.

Nastavak pešačenja preko Batognice brzo nas dovodi do lokaliteta prepunog ostataka velikih kamenih stena, očigledno raznetih snažnom artiljerijom. Info-tabla nas upoznaje sa događajima vezanim za 24. septembar 1917. godine. Toga dana je centralni austo-ugarski bunker pun nitroglicerina raznesen jednim italijanskim topovskim plotunom. Preko četiri tone eksploziva u sekundi  je sa sobom podiglo ka nebu hiljade tona kamenja i veliki broj vojnika. Sada su na ovom mestu samo ruševine i plitki rovovi. Čini nam se da je cela ta slika u nekoj ogromnoj disproporciji, jer teško je povezati ove tragične događaje sa lepotom prirode koja nas okružuje. Bujna zelena trava i prirodni kameni tornjevi vraćaju spokojstvo i vedrinu kod grupe planinara. Uživamo u svakom koraku jer nam se često na grebenu otvaraju novi pejzaži. Tišinu nam u ovom delu planine remeti samo zvonjava stada. Ubrzo nailazimo na veliku grupu istinskih gospodara planine. Ovce se na grebenu Krna slobodno šetaju, bez pratnje pastira i pasa. Ne obraćaju pažnju na planinare jer su se potpuno navikle na ove brojne posetioce.

Nakon jednočasovnog silaska sa Batognice dolazimo do raskršća planinskih staza. „Raskršće na Pragu“ predstavlja lokalitet od koga se levo može ići ka istočnom delu planine: vrhu Veliki Šmohor i Krnskom jezeru, dok se desno staza spušta ka Lužničkom jezeru. Nakon tridesetak minuta spusta desnom stazom, ugledali smo ovo maleno jezero.

Lužničko jezero nalazi se na visini od oko 1.850 metara. Ovalnog je oblika. Prečnika oko 70 metara i dubine do 10 metara. Usledila je nova “meditacija” I slikanje.

Od jezera sledi spust strmom, vijugavom stazom ka prvim katunima. Prolazeći pored dva seoska domaćinstva, dolazimo do „Koče na Kuhinji“. Kružna trasa je okončana za osam sati i vreme je da se svi malo odmorimo pre povratka u urbanu svakodnevicu.

Dok nadoknađujemo izgubljenu tečnost raznovrsnim hladnim pićima posmatramo kako oblaci upijaju greben Krna. Sretni smo što nam je planina dozvolila da vidimo mnoge njene lepote. Zahvalni smo joj na tome i nadamo se novoj poseti.

jul 2017. g. Nemanja Rebić

VRH KRSTAČA – USPON NA NAJVIŠU KOTU PEŠTERA

Pešterska visoravan dobila je ime po mnogim pećinama i vrtačama kojima je ukrašena. Jezgro najljućih zima na Balkanu predstavlja prostranstvo koje je još uvek zadržalo lepotu rustične i neurbanizovane, reklobi se netaknute prirode. Ovu visoravan krase planine: Jadovnik, Giljeva, Ozren, Žilindar i Ninaja; vrhovi dobro poznati mnogim ljubiteljima prirode. Navedene planiune predstavljaju jedan dugačak greben (od preko 60 km) koji počinje od kanjona reke Mileševke i pruža se ka jugoistoku sve do klisure reke Ibar.

Najviša kota Peštera je vrh Krstača, markantno uzvišenje na samoj granici sa Crnom Gorom. Krstača je vis koji je neopravdano, gotovo potpuno skrajut od strane planinara. Nalazi se jugozapadno od mesta Tutin, u ataru sela Đerekare.

Pomenuto selo je idealna početna tačka za uspon na vrh. Do Đerekara vodi asfaltni put kojim je ovo planinsko naselje povezano sa Tutinom (magistralni pravac Tutin – Karajukića Bunari). Selo se sastoji iz dva dela, gornjeg i donjeg. Za start predložene trase najbolje je stići vozilom do gornje mahale, odnosno mesta gde se završava asfaltni put (kod seoske džamije). Nadmorska visina je 1.200 m, što znači da apsolutna visinska razlika koju treba savladati iznosi oko 550m.

Đerekare se nalaze u dolini kroz koju prolazi reka istog imena. Na topografskoj karti se lako može zaključiti da je selo sa svih starna, osim severne okruženo planinom na čijim padinama dominira smreka. Ovaj deo Peštera je neobično šumovit i uspon na vrh se sastoji iz dela koji se pamti po prolasku kroz lepu četinarsku goru, koja je u letnjim danima pravi spas od vreline i jakog sunca.

Postoji više pravaca za uspon na Krstaču iz Đerekara. Svaka od mogućih staza ne iziskuje veliki napor i mogla bi se oceniti srednjom težinom. Nažalost, u ovom kraju markiranje i postavljanje putokaza je do današnjih dana u potpunosti izostalo. Može se kazati da sem šumarskih oznaka na stablima, sa prolaskom pored krajnje kuće u selu nestaju i tragovi civilizacije.

Prvih stotinak metara treba koristi put koji prati korito reke uzvodno. Pešačenjem pored Đerekarske reke na nekoliko mesta se lako uočavaju zemljani putevi (vlake) koji vode levo ka šumi smreke. Staze su umereno strme i planinar prosečne kondicije se lako uspinje ka grebenu planine.

Nakon 45 minuta uspona stiže se u Mečkov do. Ovim šumovitim dolom se nastavlja uspon sve do izlaska na greben planine (1626 m n.v.), ogoljeni deo pred vrhom Čuke (1696 m n.v.). Prelaskom preko navedenog vrha prvi put se jasno uočava glavni greben planine sa dominintnim najvišim vrhom, markantnim krovom Peštera.

Slede kratki usponi i silasci preko nekoliko vrhova kojima se postepeno i bez većeg opterećenja približavamo Krstači. U slučaju povoljne vidljivosti lako se u pravcu juga primećuje betonski stub, kojim je ukrašen sam vrh. Vidikom na ovom delu uspona dominiraju bukove i smrčeve šume, koje okružuju travnati grеben i skrivaju mnoge kraške jame, vrtače i pećine. Ovakav teren predstavlja idealno stanište za medveda. Primerci mrkog medveda (Ursus Arctos) koji su u posledljoj deceniji pušteni iz više odgajališta u bespuća ovoga kraja ne mare za administrativne granice. Mlade jedinke brzo šire svoj životni prostor na obronke Bjelasice, Hajle, Jadovnika i Golije. Tragova prisustva naše najveće zveri ima ovde često i stoga nije preporučljivo planinariti  sam.

Na Krstaču se iz sela Đerekare izlazi za nepuna tri sata. Pogled ka Crnogorskim planinama izaziva divljenje svakog posetioca, jer su sve visoke planine gotovo na dohvat ruke. Levo od nižeg, stenovitog vrha se u daljini vidi skup visokih planina nad Rožajem. Ka jugoistoku dominiraju Žljeb i veliki greben Hajle, koji su beli do sredine juna. Ništa u zaostatku po lepoti nisu ni oba vrha Komova, nakon kojih se ka jugozapadu prostire dugačko bilo Bjelasice sa vrhovima: Crnom glavom, Zekovom glavom, Strmenicom i Ogorelicom. Na zapadu se jasno uočava Jablanov vrh na Sinjajevini, i delimično oštri zupci Moračkih planina.

Pogled ka gorama Srbije takođe sadrži dugačak spisak značajnih visova: Žilindar, Giljeva, Jadovnik, Golija, Ninaja, Kopaonik, Rogozna i Mokra gora. Izgleda kao da je vrh Krstača postavljen na idealnom mestu za jasan vidik prema svim planinama Raške oblasti i severne Crne Gore. Pitome planine Srbije kao da se na ovom mestu sudaraju sa gorostasnim visovima na jugu.

Na Krstači gotovo uvek struji hladan vazduh. Posledica očiglednog postojanja ruže vetrova je pojava da i tokom zimskih meseci na vrhu gotovo da nema dubokog snega. Jednom prilikom me je jedan meštanin ubeđivao da odložim zimski uspon zbog navodnih smetova od preko metra. Iako se do izlaska na greben visina snežnog pokrivača uvećala do kolena, pred vrhom je spala na svega 5 cm.

Silazak sa vrha do Đerekara može da se izvede i nastavkom kretanja grebenom planine. U blizini vrha stenoviti hrbat menja pravac, pružajući se dalje ka zapadu. Preko lokaliteta Piskova poljana (prizemni drveni objekat) i izvora pitke vode – Bijela voda, izlazi se na široki traktorski put kojim se u pravcu ka severu postepeno silazi ka selu. Potrebno vreme za silazak opisanom trasom sa vrha je oko dva sata.

Najviši vrh Peštera ne treba pohoditi samo jednom. Ovaj kraj je specifičan i u svakom delu godine pruža potpuno novi doživljaj planine. Zimi je zbog velike hladnoće i jakih udara vetrova odličan trening za uspone na visoke i daleke destinacije, proleće je prilika za pešačenje po tepihu od šafrana, leti su stoletne šume raj za beg od konstantne vreline, a jesen donosi nestvaran kolorit zimzelenih i listopadnih šuma. Mnogo je razloga za odlazak u prirodu; Pešter će svakako i vama pokloniti bar jednu divnu uspomenu.

mart 2017. g. Nemanja Rebić

KORNO GRANDE – NAJVIŠA TAČKA APENINSKOG POLUOSTRVA

Planina Gran Saso (Gran Sasso d’italia) u prevodu sa italijanskog znači „Veliki Krš“. Prostire se pravcem severistok-jugozapad i predstavlja samo jednu od visokih planina koje u nizu formiraju čuvene Apenine, najmarkantniji i najviši planinski venac na Apeninskom poluostrvu.

Grupa kragujevačkih planinara, članova PD „Žeželj“, odličila je da povodom 25. godišnjice društva poseti Grand Saso i osvoji njen najviši vrh – Korno Grande (u prevodu Veliki Rog) visine 2.912 metara. Planina Grand Saso nalazi se oko 150 km istočno od Rima, u regiji Abruco, u blizini mesta Akvila (L’Aquila), koje je najčešće ishodište planinara i zaljubljenika u prirodu koji posećuju Grand Saso. Iz Akvile se uspinje ski-lift do hotela Kampo Imperatore. Hotel je na nadmorskoj visini od 2.100 metara i do njega vodi serpentinski asfaltni put koji prolazi kroz istoimenu visoravan. Hotel je podignut tridesetih godina prošloga veka, a poznat je i po tome što je Musolini u njemu proveo jedno vreme, kada je bio interniran, pred slom fašističke Italije. Višespratni objekat se nalazi na blagoj uzvišici, u najsevernijem delu ogromne travnate visoravni sa istim imenom. Zaista je ova „Carska poljana“ grandiozna u svojoj veličini – njena širina je oko 3,5 km, dok je dužina celih 20 km.

Od hotela Kampo Imperatore polazi više staza koje vode na mnoge vrhove „Velikog Krša Italije“. Severno od hotela postoji staza kojom se serpentinama za svega 20 minuta izlazi do planinarskog skloništa „Rifugio duca degli Abruzzi“. Od skloništa se masiv Velikog Roga već vidi u svojoj punoj lepoti. Gledajući malo pažljivije stena Velikog Roga podseća na stenu Triglava, jer odavde uočavamo više vrhova unutar jednog, na prvi pogled, kompaktnog krša. Najsevernije se prostire tzv. Mali Rog (2.685 m), da bi se južno isticao glavni vrh „Vetta Occidentale“ (2.912 m). Istočno od njega prostire se oštri „Vetta Orientale“ (2.903 m), a između njih „sakrio“ se tzv. Srednji Rog („Vetta Centrale“ 2.893m). Od pomenutog skloništa postoji staza ka vrhu „Pizzo Cefalone“ (2.533 m), koji dominira severozapadnim delom planine. Do njega je potrebno stići jasno markiranom i ne tako zahtevnom stazom od pomenutog skloništa za oko dva sata.

Mi smo se ipak od „Rifugio duca degli Abruzzi“ uputili ka glavnom vrhu. Bila je nedelja i mnogi su ovaj sunčani dan iskoristili za uspon na najviši vrh. Tokom uspona susreli smo se sa velikim brojem italijana koji se dosta žurno penju i silaze, kao da su mnogo puta prošli stazom. Pojedini su hodali automatski, gotovo se ne osvrćući ka vidikovcima pored kojih su prolazili. Grand Saso je svakako ponos Italijana u regiji Abruco; nešto što se može bez stida pokazati i sunarodnicima iz Alpskog predela.

Takođe smo primetili da su planinari dosta raznovrsno odeveni. Sreli smo ljude u debelim zimskim jaknama, kako istovremeno pešače sa prijateljima koji se penju gotovo goli, u atletskim šorcevima i sportskim patikama. Vreme koje je potrebno da se od hotela Kampo Imperatore stazom Via normale stigne do najviše tačke Apenina iznosi oko tri ipo sat.

Nakon tridesetak minuta blagog uspona izlazi se na Sellu (prevoj) Di monte Akvila (2.335 m). Ovde se staza račva u dve, od kojih desna vodi u smer „directrissima“, odnosno u podnožje južne stene vrha Korno Grande. Ova staza je dosta strma i praktično vodi direktno na sam vrh. Za izlazak ovim smerom neophodno je izvesno alpinističko iskutvo, kao i zaštitna kaciga. Mi smo se opredelili za stazu koja od ovog prevoja skreće polulevo, u smeru severozapada. Primetili smo da su se gotovo svi plninari tog dana opredelili da vrh penju upravo ovim smerom. Dalji uspon će pokazati da je ovo najlakša staza od ukupno tri kojima se može stići do vrha.

Od prevoja Di monte Akvila staza se spušta nekih stotinak metara u široku travnatu kotlinu. Nakon silaska sledi strmiji uspon siparom do novog prevoja „Selu de Brecciao“ (2.506 metara). Prostor oko nas je od ovog prvoja znatno drugačiji. Okruženi smo samo kamenjem i prašinom. Sledi najstrmiji deo kroz mesečev pejzaž, odnosno uspon do grebena odakle se pruža pogled na grandiozni amfiteatar „Del Calderone“. U ovom prirodnom amfiteatru nalazi se najjužniji glečer u Evropi. Velika količina snega, koju u vidu stenovitog zida opasuju vrhovi Velikog Roga, predstavlja kontrast u odnosnu na sive stene. Snežno grotlo ima više alpinističkih smeri kojima se izlazi na visoke prirodne tornjeve.

Od pomenutog vidikovca nad snežnim amfitetrom sledi grebenski uspon od svega dvadesetak minuta do samog vrha Zapadnog Roga (2.912 m). Na najvišoj tački Apenina smo zatekli veliki broj planinara. Mesta nema puno, tako da smo pola sata strpljivo čekali da stignemo na red da se slikamo pored metalnog krsta. Pogled sa vrha zaista je zadivljujući – istovremeno na zapadu gledamo Jadransko more, dok se ka jugu planina nastavlja na masiv Monte Prena (najviša tačka 2.561 m) i bele stene vrha Monte Camicia (2.564 m). Ka jugozapadu posmatramo zelenilo visoravni Kampo Imperatore, na čijem se kraju kao neka crvena tačkica ugnezdio i hotel od koga smo pošli na uspon.

Mada nam je ovo izgledalo kao rajsko mesto od koga se pogled teško odvajao, morali smo da nakon kratkog odmora krenemo ka podnožju. Silazak smo izveli istom stazom kojom smo se popeli. Bilo je potrebno oko tri sata da ponovo budemo na parkingu hotela.

avgust 2017.g. Nemanja Rebić

2016.

USPON NA KARPATSKI VRH RETEZAT – 2.485 м

Planina Retezat nalazi se na jugozapadu Rumunije, na svega 200 km od srpsko-rumunske granice. Proteže se u dužini od oko 30 km, pravcem zapad – istok i deo je stenovitog venca koji se naziva Južni Karpati.  Mada sama reč Retezat ima značenje „ogoljen“ ili „obrijan“ u nižim delovima planine dominiraju stoletne bukve i četinari. Veliki deo masiva je zaštićen kao rezervat biosvere, a dominantan procenat površine pod šumom doneo je ovoj planini i sinonim „pluća zapadne Rumunije“.

Najviši vrh planine је Peleaga – 2.509m. Drugi vrh po visini nosi ime kao i sam planinski masiv i visine je 2.485 m. Mala grupa kragujevačkih planinara, članova PD Žeželj, posetila je ovo rumunsko gorje sa ciljem da izvede uspon upravo na vrh Retezat.

Da bi se stiglo do mesta Raušor, naselja od koje se polazi na uspon, potrebno je po prelasku granice proći kroz mesta Rešica, Caransebeš i Sarmizegetuza. Reč je o gradovima koja mogu biti usputna stanica za predah od putovanja, naročito ako ste zaljubljenik u železnicu (muzej lokomotriva u Rešici) ili antiku (arheološko nalazište iz vremena Starog Rima u Sarmizegetuzi). Neposredno po izlasku iz mesta sa ostacima drevne gladijatorske arene postoji skretanje za Rausor, turističko naselje na 1.200 metara nadmorske visine. U samom mestu postoje dva hotela i nekoliko privatnih pansiona (na rumunskom „kabana“) koje nude smeštaj skijašima, planinarima i drugim ljubiteljima prirode po pristupačnim cenama. Noćenje u nekom od hotela košta od 20 do 40 evra, dok za privatni smeštaj treba izdvojiti od 12 do 20 evra po krevetu.  Mi smo se opredelili za jeftiniju varijantu smestivši se u kabani „Rares“, novoizgrađenoj trospratnici sa 9 soba i ukupnim kapacitetom od 22 ležaja.

Kako je za dan u kome smo planirali uspon vremenska prognoza glasila – padavine (očekivala se obilna kiša, praćena jakim vetrom već u ranim popodnevnim časovima), dogovor je brzo postignut da se na uspon krene pre 05:30. Jutro je bilo vedro i bez vetra, ali je pojava rumenila na horizontu nagoveštavala promenu vremena. Kasnije će se pokazati da je naš raniji polazak bio pun pogodak, jer je najveći deo planinara startovao dosta kasnije i samim tim bio onemogućen da po suvom vremenu stigne na vrh.

Neposredno iza poslednjih kuća Rausora nalazi se skijalište. Info tabala nas ovde obaveštava da od nje započinju dve markirane staze koje vode do vrha. One se upravo kod ski-stanice razdvajaju, jer jedna ide uz reku (markacija je u ovom slučaju crveni trougao) dok druga strmijim usponom vodi direktno u četinarsku šumu (markacija je crveni uspravni pravaogaonik). Mi smo se opredelili da uspon izvedemo nešto dužom ali i manje strmom stazom, koja prateći makadamski put uz reku posle 2 sata uspona izlazi na glavni greben planine zapadno od vrha Retezat. Ova staza se inače zbog veće preglednosti koristi kada planinari imaju više vremena za uspon i žele da intenzivnije uživaju u pogledu na okolinu. Njen prvi deo obiluje vidikovcima na susedne vrhove i skladne drvene katune. Nekada je dolina bilo puna stada, i mnogi pastiri su leta trošili prateći stoku po obroncima Karpata. Niske, drvene objekte danas više niko ne koristi i katuni (drevna vlaška reč za kuću) polako tonu u osunčana cvetna polja. Snežni smetovi lome krov, pljuskovi urušavaju tavanicu i vetar konačno slama dotrajale grede i stubove. Priroda jasno pokazuje svoju konačnu nadmoć nad čovekovim delima.

Postepeno, sa povećanjem nadmorske visine, šumu i pašnjake zamenjuju bor krivulj i sipari. Staza je vrlo dobro obeležena i napredujemo ka vrhu bez ikakvih problema. Na oko 2.100m nadmosrke visine izlazimo na prostrani greben sa nepreglednim nanosima masivnog, glatkog kamena – gotovo megalitskim oblutcima sive i zelene boje. Kombinacijom obilaženja i skakanja na ravnije i stabilnije kamene ploče izlazimo na vrh. Potrebno vreme za savladavanje 1.300m visinske razlike je oko 5 sati. Najviša kota je obeležena tablom koja je skoro potpuno izbledela, pa se broj 2.485m jedva i nazire.

Konačno je došao trenutak da skinemo rančeve sa leđa, spustimo štapove i pronađemo masto bez vetra za zasluženi odmor. Oči ipak nećemo odmarati, jer njima uzbuđeno gutamo predele neopisive lepote. Na jugozapadu se jasno uočava vrh Godeanu. Iza ovog najzapadnijeg vrha Karpata, visine iznad 2.000m nižu se šumovite padine i brda koja su naslonjena na Đerdapsku klisuru. Na jugu se vide dva plava jezera. Ka jugoistoku se pruža stenoviti venac kojim se preko vrhova Bukara 1 i Bukara 2 za oko tri sata može izađi i na najviši vrh planine – Peleagu. Ovaj oštri greben predstavlja zid o koga se odbijaju gusti, beli oblaci koji dolaze sa juga. Sive stene ih sprečavaju da prekriju čitavo nebo. Za koji sat tamniji oblak će ipak probiti ovu prirodnu barijeru donoseći sa sobom obilne padavine.

Severno od vrha vidikom dominira veliki anfiteatar – lednički cirk na čijem dnu se nalazi svetlucavo gorsko oko. Jezero Stevia sa vrha Retezat se vidi samo jednim delom, ali je i to bilo dovoljno da nas navede da se nakon odmora spustimo do njega. 

Silazimo sada severnom stranom koja je znatno strmija. Na pojedinim mestima ima kratkih i plitkih nanosa snega. Hodamo oprezno uskom stazom koja je zapravo deo druge trase koja od Raušora vodi do vrha. Usput često stajemo da propustimo planinare koji idu ka vrhu. Pozdravljamo ih i bodrimo primećujući da je nekolicina vrlo iscrpljena. Ima i dece sa roditeljima, parova i izletnika koji u patikama i trenerci pokušavaju da bezbeno savladaju glatke stene.

Jezero Stevia se nalazi na nešto više od 2.000m nadmorske visine. Silazak sa vrha do njegove ledene vode je trajao oko 80 minuta. Bistra i mirna vodena površina nas okrepljuje i hipnotiše. Nažalost, nema više plavetnila uočenog sa vrha, jer su sivi oblaci već okupirali čitavo nebo. Nakon fotografisanja vreme je da se uputimo ka Raušoru. Sledi deonica za oprez. Trasa vodi preko velikih kamenih blokova nastalih dejstvom glacijalne erozije iz nekoliko poslednjih ledenih doba. Ponovno skakutanje sa stene na stenu obavljamo uz često osvrtanje i pogled ka nebu. Postaje sve mračnije i hladnije.

Ulazimo u gustu šumu smrče svega par minuta pred kišu. Hladne, krupne kapi su padale čitavo popodne uz kratke prekide, koji su se merili minutima. Ogrnuti dugim kabanicama bilo nam je potrebno oko dva sata da stignemo do tačke sa koje smo pošli na uspon, info-table na početku ski-staze. Kružna tura sa izlaskom na Retezat i obilaskom jezera Stevia trajala je gotovo 11 sati. Umorni, mokri, ali i sa mnogo pozitivnih utisaka dolazimo do našeg pansiona. Planinarenje za ovaj vikend je završeno; a utisci će biti jaki bar do nekog novog odlaska na Karpate.

jun 2016. g. Nemanja Rebić 

2015.

USPON NA ČAKORSKI PREVOJ I VAGANICU (1915. – 2015.)

U drugoj polovini novembra i tokom decembra, pre tačno jednog veka, krenula je Srpska Vojska u povlačenje preko planina, na dugo putovanje koje će kasnije istoričari zvati Albanska golgota ili Golgota Srbije. Sa vojskom je tada pošlo u vidu velikog zbega mnogo civila. Porodice, deca, bolesni, stari, svi koji nisu želeli da ostanu u okupranoj zemlji krenuli su na put koji će za većinu značiti  smrt. Ljudi iz različitih delova Srbije i raznih društvenih slojeva podelili su patnju i stradanje gladnih, promrzlih i bolesnih vojnika i oficira.

Danas je poznata gotovo celokupna trasa kojom su se povlačile trupe i narod. U najvećem delu veliki zbeg se kretao ka Jadranskom  moru u tri trase. Prva je ona kojom su se povlačili uz vojsku i sama Vlada i Kralj Petar I Karađorđević: Prizren – Ljum Kula – Spas – Lješ. Druga trasa bila je putanja kojom se iz Peći preko planine Žljeb i Rožaja pešačilo ka Beranama i Podgorici, a koja je dok se povlačila nakoliko puta dolazila u vatreni obračun sa Vojskom crno-žute monarhije (predhodnicom koja se spuštala ka jugu zauzimajući Rašku oblast i Ibarski Kolašin). Treća trasa je iz Peći krenula u povlačenje vrletnim stazama Rugovske klisure, da bi se zatim preko snežnih i strmih padina popela na prevoj Čakor. Dosegnuvši visinu od 1.850 metara dugačka kolona je zatim sišla u Limsku kotlinu i preko planina centralne Crne Gore desetkovana stigla do Jadranskog mora.

*

Dana 29.11.2015. godine grupa Kragujevčana, članova Udruženja potomaka ratnika oslobodilačkih ratova 1912.–1920. i planinarskog društva „Žeželj“ izašla je na čuveni prevoj iz pravca sela Velika u Crnoj Gori. Dan je bio hladan i oblačan, sa snegom debljine 15-20cm. To nisu bili tako surovi uslovi kakve su doživeli naši sunaronici pre 100 godina. Ipak, ovakav ambijent je učesnicima uspona na Čakor dao približnu sliku herojstva i snage Srpske Vojske, prikaz velike volje i snage da se tragedija prebrodi i da se zatim po odmoru na ostrvima Mediterana i obali severne Afrike pokaže spremnost za juriš u neprijatenjske rovove na Solunskom frontu.

Na Čakoru je grupa kragujevčana odala počast stradalima u događajima iz 2015. godine. Upaljene su sveće pored spomenika posvećenom palim ratnicima iz NOB-a. Dugo smo gledali u te strme bele padine koje su odnele mnogo života i koje su sada jedini svedoci pomenutog događaja. Oštar vetar nosi preko visokog prevoja guste oblake. Oni se ili gube u gustim smrčevim šumama, ili brzo spuštaju u uski ulaz Rugovske klisure. Priroda nam jasno kazuje da je sve sem nje prolazno. Tragovi stradalništva su odavno nestali u smetovima i gustoj travi. Usledio je uspon na bliske vrhove Vaganica (2.112m) i Vreteno (1.977m).

Čakor smo ubrzo ostavili za nama da dalje goni, premeće i rastura oblake. Sa puno različitih, ali intenzivnih osećanja spustili smo se ka selu Velika. Hvala svim učesnicima na velikoj želji da se na ovaj način obeleži stogodišnjica Albanske golgote.

decembar 2015. g. Nemanja Rebić

PLANINA VILA

„Da li smo spremni za polazak?“, pitam desetak planinara koji sede na blagoj travnatoj padini. Pojedini polako ustaju i bez odgovora tromo podižu rančeve. Elan je trenutno na niskom nivou, jer se na svega stotinak metara od nas prostire Rikavačko jezero. Plavetnilo vode i talasi koji nose iskre prepodnevnog sunca deluju hipnotišuće, a vetar nas taman koliko treba rashlađuje. Dok nebo nosi bele oblake, šareno stado krava planduje na suprotnoj strani jezera. Noge su umorne, јер smo prethodna tri dana hodali po bespuću Kučkih planina, a telo se odupire odvajanju od ovako lepog proplanka. Katuni i vikendice razbacane su desno od nas kao najšareniji klikeri po zelenoj kotlini.

Sve je tiho i usporeno. Dodatnu neodlučnost u grupu unosi sam izgled planine. Stenoviti masiv vrlo bajkovitog naziva, imenice ženskog roda koja asocira na mističnost, drevnost i magiju nepoznatog, pruža se nad jezerom parajući nebo vrhom koji podseća na dobro zašiljenu drvenu olovku. Strme padine prošarane su naizmenično redovima zelene trave i belih krečnjačkih stena. Svi zaključujemo da je potrebno nekoliko sati da se savladaju ove strmine.  

Uspon na planinu Vilu grupa polaninara planinarskog društva „Žeželj“ iz Kragujevca započela je iz pravca Rikavačkog jezera. Ovo gorsko oko nalazi se na krajnjem istoku Crne Gore, na svega par kilometara od granice sa Albanijom. Na nadmorskoj visini od 1.314 metara očekivalo bi se da je temperatura vode niska za mogućnost plivanja. Od takvog mišljenja nas brzo razuveravaju devojke i momci koji su terenskim vozilom došli do ovog mesta da bi se kupali i sunčali ceo vikend.

Prolaskom kroz katunsko naselje Rikavac započinjemo uspon na Vilu. Prvo što nas na usponu očekuje je pojas sub-alpske šume bukve. Staza kroz šumu je odlično markirana, a ulaz je od poslednje kuće na katunima koje pripadaju porodici Ivanović. Мarkacije se pružaju u pravcu jugoistoka i za oko pola sata se izlazi na travnati plato ispod visa Prasica (oko 1.600 metara nad morem). Iako je sredina jula ovde još ima u izobilju divljih jagoda i svežeg kantariona.

Dalje nas staza vodi do napuštenih katuna Studenice (1.700 metara). Od Rikavačkog jezera do ostataka nekada živog stočarskog naselja trebalo nam je oko 80 minuta. Danas se na području katuna Studenice nalazi gomila složenog kamenja između kojeg raste bujna trava. Visina trave prelazi negde i metar, pa je prolazak kroz ovaj teren bio otežan. Uz povećan oprez i uz praćenje sveže crveno-bele marke bezbedno stižemo do početka glavnog uspona na planinu Vilu. Iako se čini da je vrh na dohvat ruke, potrebno  je savladati još skoro 400 metara visine. Prelazeći zelene police i koristeći ostatke staza kojima su se nekada svakodnevno kretale ovce, savlađujemo ovu visinu za oko jedan čas. Uspinjući se konstantno pred nama se otvaraju zadivljujući vidici ka vrhovima Kučkih planina, Komovima i visovima južno pd nas, ka katunu Korita.

Vrh je osvojen za nepuna tri sata od jezera. Sedimo kraj ostataka graničnog kamena i zadivljeni gledamo u planine. Vidimo jasno od severa ka istoku i jugu mnoge planine: Komove, Hajlu, Žljeb, krš Bogićevice, Đeravicu, masiv Trojana i Karanfila, bezbroj vrhova albanskih Prokletija sa dominantnim najvišim vrhom Maja Jezerce (2.694 metara). Ka jugu nam deo pogleda zaklanja susedni vrh Štrungeza, koji je svega 4 metra viši od Vile i kojim takođe prolazi granična linija. Jasno se na jugozapadu ocrtava masiv Rumije ispod koga se pruža deo magličaste površine Skadarskog jezera. Prelazeći pogledom dalje udesno, pruža nam se pogled na planine Žijevo, Treskavac, Surdup, Štitan i Pasjak, da bi zatim preko prevoja Širokara i vrha Maglić zaokružili ovu jedinstvenu panoramu ponovo gorostasnim Komovima.

Sve je nekako mirno i sapokojno. Duboko pod nama sa albanske strane protiče reka Cjevna. Predaleko (ili preduboko) je da bi se na ovde na vrhu moglo čuti njeno penušanje, ali kao da se ipak čuje taj uporni huk koji milenijumima produbljuje kanjon.

Na vrhu postoji metalna, cilindrična kutija sa amblemom planinarskog kluba „Komovi“ iz Podgorice. Treba zaista pohvaliti njihovo članstvo, jer je održavanje markacije na delu kojim smo prošli besprekorno. Nažalost, u kutiji nedostaje pečat kojeg je nekada po svedočenju starijih planinara bilo.  To nam ipak nije smanjilo užitak osvojene kote od 2.093m.

Čist jonizujući, planinski vazduh opija i kada se čini da bi se lako na ovom jedinstvenom vidikovcu moglo zadremati vreme je za polazak. Istu trasu sada ponavljamo u suprotnom smeru posmatrajući mnoge stenovite vrhove sa novim divljenjem. Sunce je niže i osenčene stene nam se prikazuju na sasvim drugi način. Senke se polako izdužuju. Tišinu sada remeti samo bat planinarskih cipela o krhotine krečnjaka na stazi. Vila je danas definitivno bila prijatna prema planinarima. Tu gostoljubivost dugo nećemo zaboraviti.

jul 2015. g. Nemanja Rebić

2014.

U ŠUMAMA STOLETNIH STABALA TETEVENSKE PLANINE

Kada se govori o planinarenju u Bugarskoj, uvek su prve asocijacije visoke planine našeg istočnog suseda. Rila, Pirin, Rodopi, Vitoša su najzastupljenije destinacije kako za domaće, tako i strane ljubitelje prirode. Ipak, postoji još mnogo oblasti koje su pomalo skrajnute, a čije pećine, vodopadi, stoletne šume  i manastiri čine odličan izbor za odmor, pešačenje i uživanje u bilo kojoj planinskoj aktivnosti.

Planinari kragujevačkog Planinarskog društva „Žeželj“ su se opredelili za jednu takvu oblast Bugarske – severne obronke Tetevenske Stare planine; šumovite gore koje skrivaju prelepa mesta.

Ovo područje predstavlja središnji deo dugačkog masiva Stare planine koji se prostire pravcem istok-zapad kroz čitavu Bugarsku – od granice sa Srbijom do obale Crnog Mora. Malo je poznato da je to i najširi pojas šuma u Bugarskoj, a nacionalni park „Centralni Balkan“, kojem pripada oblast, jedan je od najvećih zaštićenih masiva u Evropi pod bukovim šumama. Ovaj nacionalni park, koji leži na području od 72.021 hektara i iznad 500 metara nadmorske visine, velika je fabrika kiseonika kao i rezervat mnogih endemskih vrsta flore i faune. Najviša kota se nalazi na vrhu Vežen i iznosi 2.198 metara.

Veće mesto u podnožju severnih padina planine je varoš Teteven, po kome deo planinskog masiva nosi ime. Do ove oblasti se iz pravca Sofije dolazi autoputom koji iz bugarske prestonice vodi za Pleven i Varnu. Skretanje sa ovoga puta je pred gradom Jablanica, do koga je četvorostruka kolovozna traka izgrađena. Planinari Žeželja su na teritoriji ove male opštine prvo posetili njenu najveću prirodnu znamenitost, uređenu i bogato okićenu pećinu.

Zahvaljujući dobro održavanim putokazima koji se pojavljuju još na magistralnom drumu, do nje se jednostavno može stići autobusom. Već na parkingu postoje table koje nas obaveštavaju da pećina pored standarnog obilaska ima i feratu za posetioce željne većeg fizičkog napora i adrenalina. Pred ulazom u podzemlje postoji obaveštenje da je uređeni deo dugačak 350 metara i da ima pet dvorana s bogatom pećinskom galanterijom koja će vam oduzeti dah. Tako je i bilo.

Sajeva dupka jedna je od devet uređenih pećina u Bugarskoj. Naziv nosi po braći čobanima Sajuu i Sajku (bug. Съю и Съйко), koji su je još u vreme Otomanskog Carstva slučajno otkrili i koristili da se sakriju. Za posetioce  je otvorena 1967. godine. U pripremama za turiste, radnici su na njenom uređenju pronašli životinjske kosti, zemljanu grnčariju i rimske novčiće. Detaljno je infrastrukturno obnovljena 2004. godine i danas njom upravlja Bugarski turistički savez.

Pećina je raskošno ukrašena stalaktitima, stalagmitima i njihovim spojevima (stalaktonima ili stalagnatima, popularno „pećinskim stubovima“) koji obrazuju i jednu „draperiju“, koja kada preko nje pređete štapićem daje zvuk sličan odzvanjanju ksilofona. Zbog ovog zvuka, kao i njene impresivne veličine, ova krečnjačka tvorevina posetioce podseća na cevi orgulja, što doprinosi osećaju da se nalazite u katedrali. Najveća dvorana nosi ime Koncertna i zbog svoje akustičnosti u njoj su do sada pevali mnogi poznati bugarski pevači i horovi.

Procenjuje se da je Sajeva dupka stara oko četiri miliona godina. Njena gotovo konstantna temperatura varira od 6 do 8 stepeni, a po svodovima se mogu uočiti jata slepih miševa koji su u stanju hibernacije. Mali, dlakavi spavači koji su jedini pravi gospodari pećine, uopšte ne reaguju na galamu i korake mnogobrojnih posetilaca.

Na severnim padinama Stare planine, iznad sela Gložene, na kamenitom uzvišenju, čini se negde na pola puta do nebesa, nalazi se bajkovita verska građevina sa crkvom Svetog Đorđa Pobedonosca. Poznat i kao Gloženski manastir ovaj hram sa konacima, kada se posmatra iz daljine, podseća na staro utvrđenje. Planinari koji su posetili Meteorske manastire u Grčkoj s prevom mogu reći da je ovaj hram pomalo njihova bugarska verzija.

Na uspon do manastira se polazi iz sela Gložene.  Planinarska staza je dobro obeležena putokazima od mesta kada se pređe reka preko širokog betonskog mosta. Trasa vodi kroz staru bukovu šumu.

Meteorološki uslovi su bili idealni i čuo se živahni cvrkut ptica. Prijatne martovske dane prvo je iskoristila trava i ostala zeljasta vegetacija koja se sada pokazuje u najjarkijoj, svetlozelenoj boji. Za nekoliko dana šuma će da olista, pa sunce neće više biti u tolikom obimu zastupljeno pod stoletnim bukovim granama.

Uspon je konstantan i nije previše strm. Na jednom mestu su postavljene klupe uz uređenu spomen česmu. Posle kratke pauze nastavljamo dalje i ubrzo izlazimo na greben pred manastirom. Za nekoliko minuta smo pred kapijom. Visinski uspon od 430 metara smo savladali za oko 90 minuta. Ima dosta posetilaca koji su došli kolima (makadamski put koji se do manastra serpentinama uspinje sa druge strane planine). Pošto smo se svi sakupili obilazimo manastir i penjemo se na njegove bedeme. Tu se vidik pruža kako ka zelenoj kotlini Glo\enske reke, tako i prema staroplaninskim vrhovima.

Legenda kazuje da je Gloženski manastir u XIII veku podigao vojvoda Georgije Glož, za koji je dobio blagoslov bugarskog cara Ivana Asena II. Vojvoda je manastir nazvao po ikoni koju je sa sobom doneo u manastir, a koji se tada nalazio u kotlini. Međutim, ikona  je stalno nestajala iz manastira. Te neobjašnjive nestanke ikone, monasi su protumačili kao božji znak da manastir treba postaviti na vrh brda, gde je ikona poslednji put pronađena. I to je učinjeno krajem XIV veka. Sadašnji izgled ovog manastira, koji ima status spomenika kulture, datira iz XVI veka.

Usledio je nastavak pešačenja do pećine Moravica. Od manastira je potrebno pratiti plavo obojenu markaciju i drvene putokaze. Pećina se nalazi u strmijoj i krševitijoj strani planine. Ima veliki otvor i potpuno je suva. Zbog bliskog sutona nismo se dugo zadržavali u njoj, već smo se stazom između stena spustili do autobusa. Kržljavo drveće i sipari na ovom delu staze dominiraju. Bilo je lako asocirati ovaj spust na strmi i kameniti na Kablaru.

U blizini gradića Etropole, nalazi se manastir Svete trojice, poznat kao Etropolski ili, po materijalu od kojeg je izgrađen hram, kao Varovitec (bug. варовик – krečnjak). Manastir je podignut 1158. godine i jedan je od najstarijih u ovom delu Bugarske.

U nekadašnjem centru bugarske književnosti i kulture (na prelazu iz XVI u XVII vek), danas postoje klackalice za decu kao i tezge sa domaćim prehrambenim prerađivačkim proizvodima. Razlog što manastirsko dvorište ima i izlenički karakter je vodopad kome smo se i mi brzo uputili.

Na svega 300 metara od manastira, skriven u bukovoj šumi nalazi se vodopad Varovitec. Zanimljivo je da ovako impresivan vodopad formira rečica koja teče pored manastira, a izvire svega 400 metara pre litice. Svoj kratki tok, pre nego što se obruši niz stenu, rečica obavi kanalom širokim oko pola metra, a dubokim samo petnaestak santimetara. Prolazeći pored tog kanala, ne možete da zamislite kakav vas snažan vodopad očekuje samo nekoliko metara niže. Pred samu stenu planinski potok se deli u tri kanala, obrazujući pri padu vodenu zavesu koja u periodu ranog proleća predstavlja sliku za razglednicu.

Do 1970. godine, snaga ove vode pokretala je turbine generatora, koji je proizvodio električnu energiju za manastir. Danas mnogi ljudi, naročito vikendom posećuju ovo mesto, koje pored manastira i vodopada nudi i „stazu zdravlja“, donacijom Evropske Unije uređenu dvokilometarsku stazu, sa stepenicama od bukovih oblica, drvenim mostovima i mnogim klupama. Za svakoga kome visina planinskih vrhova nije jedini cilj planinarenja ovo mesto će svakako izgledati kao mali raj.

Kratko smo uživali u blagom martovskom suncu i šumu vodopada. Došlo je vreme za povratak u Srbiju. Povratak svim onim rutinskim poslovima, obavezama i svakodnevnim zadacima. Ipak, pozitivni utisci sa planinarenja će nam davati dodatnu energiju da izdržimo do narednog odlaska u prirodu.

april 2014. g. Nemanja Rebić 

2012.

POHOD NA SLEMEN PLANINU

Slemen je pretežno krečnjačka planina koja zatvara istočnu stranu Sokobanjske kotline. Ova, malo poznata planina, ugneždena je između Rtnja na severozapadu, Tupižnice na istoku, Device i Ozrena na jugu. Prostire se u pravcu sever – jug u dužini od 20 km, a po širini 10 km u pravcu istok – zapad. Geografske koordinate su: 43° 41′ 34″ Н ; 22° 02′ 58″ Е. Njen najviši vrh – Slemen, dostiže visinu od 1.099 metara, a osim njega, na planini se ističu i vrhovi: Krstatac (1.070m), Mečji vrh (1.010m) i Tumba (912m). Od Sokobanje je udaljena oko 15 km.

Na ideju da za članove PD „Žeželj“ iz Kragujevca organizujem planinarski pohod na Slemen, došao sam krajem prošle godine, tokom razgovora sa Načelnikom za akcije o tome koju bi manje poznatu planinu mogli da posetimo naredne 2012. godine. I tako je pao izbor. Određen je datum – subota 24.mart i ostaje nada da će nam vremenske prilike biti naklonjene… a onda je došao je i taj dan! Osvanulo je lepo, sunčano jutro, a u busu 40 planinara željnih avanture na nepoznatoj planini.

Staza je bila već određena i to na osnovu oskudnih informacija koje sam uspeo dobiti tokom planiranja akcije. Rečeno mi je da je najbolje da polazna tačka bude u selu Čitluk iz koga se može za 2 sata doći do vrha Krstatac i to je sve! Po polasku iz sela Čitluk, do podnožja Krstatca išli smo kolskim putem po blago zatalasanom terenu, a onda nagli uspon strmim šumskim putem do livade na padini, gde je bio početak nešto blažeg, ali dosta krševitog terena pokrivenog kamenjem raznih oblika i dimenzija – sve do vrha.

Sam vrh Krstatca je kupastog oblika sa lepim pogledom na okolne planine, Knjaževac i Sokobanjsku kotlinu. Posle pauze za užinu i fotografisanje, njih 10 je odlučilo da se vrati nazad ka busu, a mi preostali nastavljamo dalje nepoznatim terenom bez markacija, samo uz pomoć GPS uređaja.  I dobro nam ide, jer se ucrtana staza uglavnom poklapa sa postojećim, prilično zaraslim putevima. Sneg se još uvek zadržao na severnoj padini, pa je stvarao probleme u hodu onima koji su na stazu pošli u lošijoj obući. Ipak posle oko sat hoda, prelazimo sedlo na kome pored zasađene jelove šume, nailazimo na nekoliko starih i čvornovatih stabala bukve koje jedva da može troje ljudi da obuhvati. Odatle počinje uspon južnom padinom vrha Slemen gde više nema snega. Teren je šumovit i pred samim vrhom prekriven gromadama konglomeratnih stena koje, na prvi pogled, liče na velike komade betona!

Još malo pešačenja i široki zaravnjeni vrh je pred nama! Od Krstatca do Slemena trebalo nam je dva sata. Vrh prepoznajem i po spomeniku posvećenom borbama iz II svetskog rata, čiju sam fotografiju već negde video.  Jednoglasno odlučujemo da je ovo mesto idealno za polučasovni odmor. Nakon toga, u 15 časova nastavljamo dalje. Pred nama je put u pravcu zapada, niz dugačku, blagu i proplancima prošaranu padinu na kojoj nailazimo na dugo očekivani izvor pitke bistre vode.

Ubrzo se spuštamo na visoravan prekrivenu livadama na kojima, kako nam se svima činilo, već odavno nema ni čobana ni ovaca. Još svega nekoliko, zubom vremena načetih bačija, govori nam o tome kako i od čega se u ovom kraju nekada živelo.

Prelep pogled na Rtanj odvlači nam pažnju sa ove sumorne teme i mi se sve brže krećemo padinom ka dolini Sesalačke reke, kako bi za dana uspeli da dođemo do Sesalačke pećine. I najzad, nešto pre 17 časova stižemo do pećine o kojoj gotovo da ništa nismo znali sem da postoji! Na licu mesta saznajemo da kroz pećinu protiče reka ponornica i da je pećina osvetljena u dužini od 200 m. Nažalost, zbog kvara na prekidaču, nismo mogli da vidimo mnogo od pećinskog nakita, pa smo se zadovoljili pogledom na predvorije, kao i na velike lučne svodove sa gornje i donje strane pećine.

Obzirom da do sela Sesalac gde nas čeka prevoz, imamo još 3 km hoda, polazimo nakon 15 minutnog zadržavanja. Put do sela je dobar makadam, mada je njime već pomalo naporno ići posle 17 km pešačenja. U selo ulazimo postepeno, u početku tek poneka kuća, a onda kako silazimo u dolinu sve ih više i više. Pretežno su to staračka domaćinstva, oronule kuće, a tek u samom centru sela troje dece trčkara prašnjavim putem. Tu svraćamo u jednu omanju prodavnicu da se ljudi osveže zasluženim pivom. Pred mrak, ulazimo u bus puni lepih utisaka i krećemo nazad prema Kragujevcu, ostavljajući za sobom još jednu lepu i zanimljivu planinu koju zaista vredi posetiti.

maj 2012. g,. Radojica Perović

2009.

SINJAJEVINI U POHODE

Sinjajevina je najprostranija planina u Crnoj Gori i nalazi se u centralnom delu ove države. Proteže se od Durmitora na severu do Bjelasice na jugu u dužini od 37 km i širine u proseku oko 15 km. Sa istočne i jugoistočne strane oivičena je impresivnim kanjonom reke Tare, a sa jugozapada dubokim kanjonom reke Morače, dok severozapadnu granicu čine interesantne klisure Bukovice i Tušinje. Ova planina je zapravo velika krečnjačka visoravan nagnuta ka severozapadu, koja je zahvaljujući karstnoj eroziji ispresecana brojnim uvalama, škrapama, vrtačama kao i ledničkim cirkovima. Na planini postoje dva prirodna jezera – gorske oči i to: Zabojsko jezero koje se nalazi na visovima nadomak kanjona Tare i Zminičko jezero u severoistočnom delu planine, kao i dva veštačka jezera: Grkovsko i Savina voda – oba ispod Jablanovog vrha.

Posebno bih pomenuo vrtače kao vrlo zanimljiv oblik kraškog reljefa koje se gotovo posvuda mogu videti. Interesantne su zbog strmih levkastih padina obraslih mekom travom i borovnicama, čija dubina dostiže do 100m, a širina do 300m i u kojima se neretko u sred leta može naći pomalo snega koji stočari u nedostatku vode koriste za napajnje brojnih stada. Sinjajevina je sinonim velikog pašnjaka, obzirom na to da je najvećim delom prekrivena travom, ali istovremeno važi i za jednu od najbezvodnijih planina, a samo se za južnu padinu poviše sela Trebaljevo, može reći da je nešto bogatija izvorima pitke vode.  No i pored bezvodnosti, u toku leta na ovoj planini ožive brojni katuni – naselja stočara gde se na nepreglednim prostranstvima napasaju velika stada ovaca. Ovde će svakog planinara ili drugog putnika namernika dočekati ljubazni gorštaci i ugostiti sa najboljim sirom, kajmakom, ovčijim kiselim mlekom i naravno – sokom od borovnica!  Neki od poznatijih katuna su: Martinićki (Bjelopavlićki) katun, Bojića katun, Potrk, Ošljak, Grkovo, Ječmen do, Vratlo, Gusar, Starac, Štitarički katun i dr. Zime su ovde duge, surove i sa puno snega što možda najbolje govori pesma koja se sa kolena na koleno prenosi u ovim krajevima:

„Oj planino, oj prostrana Sinjavino,

u tebi su preko zime ravna brda i doline,

snijeg mladi stiže stari,

uzalud ga sunce žari.“

Na Sinjajevini ima više vrhova visine preko 2.000m od kojih je najpoznatiji i najviši Babin zub 2.277m, zatim Gradište 2.215m, Jablanov vrh 2.203m, Sto 2.167m, Veliki Pećarac 2.041m, Veliki Starac 2.022m, Gusar 1.963m, Lumer 1.746m i dr.  U ovom tekstu opisaću pristup Jablanovom vrhu – travom i kamenom prekrivenom zaravnjenom vrhu koji Lipovsku dolinu oivičava sa istočne strane, nasuprot gorostasnom i teško osvojivom Babinom zubu na zapadu pomenute doline.

Jablanov vrh sa svojih 2.203m dominanta je kota na južnom rubu visoravni Sinjajevine i zbog te pozicije najbolje je mesto sa koga se može osmotriti gotovo cela planina. Ako ga posmatrate iz pravca severa ili juga, donekle po obliku, podseća na planinu Medvednik kod Valjeva, ali je bez šume. Sa ovog vrha u pravcu severa, pogled se pruža sve do Durmitora i Ljubišnje, a vrtačama i škrapama pokriven teren visoravni na trenutak vam se može učiniti kao preslikan sa neke mape Mesečeve površine. Tu u samom podnožju videćete i Grkovsko jezero, veštačko jezero u neposrednoj blizini katuna Grkovo, koje nas podseća da smo ipak na našoj Zelenoj planeti.

Ka severoistoku, istoku i jugoistoku uočljiv je odsek kanjona reke Tare, a u daljini možete po lepom danu videti Zlatibor, Zlatar, Goliju, Jadovnik, Giljevu i Kopaonik. U pravcu juga ka vrhovima Gusar 1.963m i Lumer 1.746m, ponovo imate priliku videti zatalasani teren sa puno vrtača i škrapa raznih oblika, a tu je i veštačko jezero Savina voda koje se napaja ledenom vodom obližnjeg istoimenog izvora. Dalje ka jugu uzdiže se livadama pokriveni, pitomi masiv Bjelasice sa dominantnim antenskim stubom na Zekovoj glavi 2.122m, a još dalje ka jugu videćete Hajlu, Bogićevicu, masiv Prokletija, Komove, Ostrovicu itd.  Na kraju opisa pogleda sa ovog vrha, ostaje nam pogled ka zapadu gde centralno mesto zauzimaju stenoviti i krševiti Babin zub, Sto i Gradište. Ako pogledom pratite Lipovsku dolinu i postepeno sve niži greben Babinog zuba u pravcu jugozapada, videće i grad Kolašin koji se smestio u dolinskom proširenju neposredno pored reke Tare. U pozadini ovih živopisnih vrhova izviruju Maganik, Tali, Kapa Moračka i Pivske planine ka severozapadu.

Pristup Jablanovom vrhu nije naročito težak odakle god da krenete, a moguć je sa četiri strane i to: sa jugoistoka iz pravca Mojkovca i sa severa iz pravca Durmitora do Ružice crkve, a zatim ka vrhu. Sa juga iz pravca Kolašina preko sela Donje Lipovo i katuna Potrk, kao i sa severozapada od prevoja Vratlo poviše koga se kod izvora Smrdan, ukršta pešačka staze iz pravca Gradišta i makadamski put od Kolašina ka Boanu.

Pre početka detaljnijeg opisa staza, kao bitnu orijentirnu tačku, pomenuo bih znamenitu Ružicu crkvu koja se nalazi 6 km severoistočno od Jablanovog vrha na zaravni blizu Martinićkog (Bjelopavlićkog) katuna na visini od 1.721m.  U znak zahvalnosti Knjazu Nikoli koji je bratstvu Bjelopavlića omogućio napasanje stoke na ovom području, pripadnici ovog bratstva su 1884. godine podigli crkvu. Svake godine, po tradiciji, na dan Svetog Ilije na ovom mestu se održava veliki narodni sabor.

Ukoliko pođete iz pravca Mojkovca, do Ružice crkve može se doći obeleženom stazom Crnogorske transverzale preko vrhova Topovi i Goveđa Glava i za to je potrebno oko 7 časova hoda, a moguće je i vozilom doći dobrim makadamskim putem kroz selo Štitarica. U smeru od Žabljaka do Ružice crkve potrebno je oko 15 časova hoda, takođe stazom Crnogorske transverzale. Do katuna Grkovo ide se u pravcu jugozapada postojećim, ne markiranim makadamskim putem. Potrebno je oko 2 sata hoda i još oko 1,5 sat za uspon na Jablanov vrh.

Od prevoja Vratlo poviše sela Gornje Lipovo, tj. od izvora Smrdan pa do vrha, trebaće vam oko 1,5 sat hoda.

Napomenuo bih da na ove dve staze zbog nepreglednog i jednoličnog terena nikako ne treba polaziti po magloviom vremenu, jer se zbog nepostojanja markacija lako može zalutati!

Za povratak u pravcu Kolašina, preporučio bih silazak stazom niz južnu padinu Jablanovog vrha ka izvoru i veštačkom jezeru Savina voda. Odatle se makadamskim putem niz plitku krašku dolinu dolazi do katuna Potrk, zatim se pored Bistričkih greda u čijem podnožju se nalazi prelepo Bistričko vrelo, silazi u selo Donje Lipovo odakle dalje prema Kolašinu vodi asfaltni put. Od vrha do Donjeg Lipova potrebno je oko 4 sata hoda.

jun 2009. g. Radojica Perović